Ove nedelje je zvanično, peti put po redu, otvoren Indirekt Showcase festival u Beogradu. To je događaj koji okuplja profesionalce iz oblasti muzičke industrije koji tokom tri dana festivala u okviru različitih panela razgovaraju o važnim temama koje se tiču našeg, ali i svetskog muzičkog ekosistema. Pored panela, tu su i večernji koncerti na nekoliko lokacija u gradu, na kojima će publika imati priliku da čuje i vidi neke izvrsne mlade i talentovane muzičare. Meni je posebno drago zato što sam ove godine uključena u ovaj festival iz više razloga. Prvi od njih jeste taj da su devojčice iz treće generacije Rok kampa za devojčice svirale na zvaničnom koktelu otvaranja Indirekta i to me je baš obradovalo 🙂 Pored toga, danas učestvujem na panelu „Zašto muzički bisnis nije samo muški biznis“ gde ću u društvu dragih sagovornica razgovarati o jednoj važnoj temi i o tome kako možemo da unapredimo položaj žena u muzičkoj industriji. Još jedan razlog zašto sam se radovala početku ove konferencije jeste intervju koji sam pripremila sa mojom dragom koleginicom sa fakulteta, muzikološkinjom Marijom Maglov, koja će ove godine u okviru Indirekta govoriti o festivalima sa konferencijama i networkingu, što jeste tema njenog naučnog istraživanja. Marija će pored toga voditi intervju sa Detlefom Švarteom sa Reeperbahn festivala (jedan od najznačajnih muzičkih festivala u Nemačkoj), ali i učestvovati u  panelu o izazovima proboja na inostrana tržišta. Marija je angažovana na Muzikološkom institutu SANU i poslednjih nekoliko godina se bavi istraživanjima koja uključuju prethodno pomenute teme. Mislim da je važno da spoj akademskog istraživanja i praktičnog iskustva idu stalno zajedno, ruku pod ruku, zato što  to jeste najbolji mogući način da doprinesemo poboljšanju naše muzičke scene. Naša ideja za ovaj intervju je bila da kroz zajednički razgovor ukažemo na jednu drugačiju perspektivu kada je u pitanju organizacija i realizacija muzičkih festivala sa konferencijama, ali i na njihov potencijal i značaj. Čime se to sve istraživački Marija bavi u poslednje vreme, sa kojim je važnim ličnostima vodila intervjue i do kakavih je zaključka došla, ali kakva su njena iskustva u okviru inostranih projekata, saznaćete u intervjuu koji sledi:

K: Draga Marija, kada su se muzičke konferencije po prvi put našle u fokusu tvog istraživanja? Verujem da bi mnogi rekli da tu ne postoji mnogo prostora za istraživački rad i izvođenje zaključaka, ali bih volela da čitaocima kažeš svoj odnos prema ovoj oblasti i zašto te je baš ona privukla.

M: Muzičke konferencije su me prvo zainteresovale 2017. godine, kada sam dobila poziv da na tu temu radim istraživanje na Hochschule für Musik, Theater und Medien u Hanoveru. Zapravo, tema istraživanja je vezana za ulogu ovakvih festivala u razvoju muzičkih scena, pa su mi za komparativnu studiju poslužili, kao referentne tačke, Hanover, Manhajm (koji su UNESCO gradovi muzike) i Berlin, koji se nametnuo kasnije u procesu istraživanja. Tema se lepo nadovezala na prethodna istraživanja o muzičkim festivalima koja sam radila u okviru projekata Centra za istraživanje popularne muzike (Cepom). U seriji intervjua koje smo radili u nekoliko navrata sa muzičarima i organizatorima festivala, na primer, videlo se da je prostor za dijalog među njima ograničen, odnosno, da postoje neke nesuglasice, pre svega u vidu pitanja koje je i nama (istraživači/ca/ma) bilo važno: da li je u redu da muzičari za svoj rad ne budu plaćeni i da se njihov angažman na festivalima (što se realno može primeniti i u drugim situacijama) ne bude vrednovan i na taj način, već da samo dobijaju simboličku satisfakciju u smislu famozne „vidljivosti“? Šta je sa drugim temama koje se tiču uslova rada muzičara (npr. prostora za vežbanje, snimanje, sviranje)? Sa druge strane, da li muzičari razumeju čitavu mrežu u kojoj se muzika stvara ili smatraju da je dovoljno što postoje i stvaraju i da će stvari dalje prosto  da se „dese“?

Festivali sa konferencijama – od kojih su mnogi showcase festivali, na kojima su muzičari vrlo često malo ili nimalo plaćeni uz objašnjenje da je to zato što dobijaju priliku da sviraju pred ljudima iz industrije i da tako potencijalno skrenu pažnju na sebe – interesanni su mi baš zato što se na njima direktno diskutuje o ovim, ali i drugim temama. Da se razumemo, tu su mahom ljudi iz industrije koji opet iz svoje perspektive govore o načinima poslovanja i drugim relevantnim temama, o zvuku se ne raspravlja. Mene između ostalog zanima ta kompleksna i promenljiva dinamika u mreži odnosa između muzičara, organizatora, ljudi iz biznisa (sa svim njihovim različitim profilima), tehnologije, medija, institucija, publike, i naravno, muzike koja se dešava u čitavom tom nizu. Muzika se izvodi u procesu medijacija između ovih elemenata i kao takva figurira u savremenim kulturama. Kada uzmem festivale sa konferencijama kao poligon za istraživanje, imam priliku da direktno sagledavam neke od tih odnosa, da razgovaram sa ljudima koji te festivale organizuju i posećuju i da steknem uvid i u njihove perspektive, te da postepeno razvijam svoj, kritički odnos prema novim formama organizacije muzičkog poslovanja, prezentacije i komunikacije koji se pojavljuju sa ovim festivalima.

K: Da li možeš da objasniš šta je DAAD i kako si postala deo ovog projekta?

M: Konkretan, finalni odabir teme i povezivanje sa drugim istraživačima koji se ovim bave festivalima, došao je nakon učešća na radionici za doktorande u okviru konferencije Vienna Music Business Research Days. Nakon izlaganja koje je dobro prošlo, ostvarila sam kontakt sa prof. dr Karstenom Vinterom, čiji me je rad iz oblasti teorije medija zainteresovao. Diskutujući o mom doktoratu, došli smo do toga da imamo dosta prostora za dalje diskusije i konsultacije, te da bi usavršavanje na HMTMH u tom trenutku za mene bilo prava stvar, a i da bi iskustvo na ovom konkretnom projektu, s obzirom na prethodna iskustva o festivalizaciji, bilo super i za mene i za njih – jer nisu imali uvid u to šta se u Srbiji dešava na ovom polju. Međutim, bilo je potrebno naći finasiranje, i, pošto sam znala za mogućnosti apliciranja za stipendiju, pokušala sam sa tim i, srećom, ispalo je super. DAAD je skraćenica za Deutscher Akademischer Austauschdienst, što je nemačka služba za razmenu studenata i naučnika širom sveta. Ova organizacija dodeljuje stipendije za usavršavanja iz različitih naučnih i umetničkih oblasti. Zahteva u aplikaciji ima mnogo, ali se glavni kriterijumi odabira odnose na kontinuirani akademski uspeh, kvalitet napisanog predloga projekta i motivacionog pisma. Ja sam aplicirala za kratak studijski istaživački boravak za doktorande i dobila grant.

Foto: Srđan Doroški

K: Kakvo je tvoje iskustvo sa profesorima i sagovornicima u okviru DAAD projekta? Kakav je bio njihov odnos prema tebi kada si im se prvi put predstavila kao mlada istraživačica iz Srbije? Da li su imali neko predznanje o našoj zemlji i o tome kako izgleda muzička scena kod nas?

M: Moje iskustvo je jednom rečju sjajno i taj period boravka u Nemačkoj jeste neverovatno značajna tačka formiranja mene kao istraživačice, s obzirom na sva profesionalna i životna iskustva koja sam kroz njega stekla. Bila sam dočekana srdačno i otvoreno, sva pomoć koja mi je bila potrebna prilikom snalaženja u prvi mah mi je bila dostupna i lako sam ostvarivala kontakte. To odakle dolazim nije bilo tako ključno (iako je bilo interesantno) koliko činjenica da sam DAAD stipendistkinja. U trenutku prijavljivanja, bila sam svesna koliko je ona kompetitivna i da su male šanse da je dobijem. Međutim, tek sam u Nemačkoj shvatila koliko je prestižna stvar doći sa ovom stipendijom – shvatila sam da se mnoga vrata otvaraju baš zato što tamo znaju koliko je strog i kompleksan proces selekcije. To mi je bila glavna preporuka. Ljudi sa kojima sam bila u kontaktu nisu imali naročita predznanja o našoj zemlji, o sceni takođe, osim što su čuli za Exit, a  mnogi nisu znali za festivale sa konferencijama koji se ovde održavaju. Tim pre im je sve bilo zanimljivo i neki od njih su rešili da moraju da dođu i vide sami šta se ovde dešava 🙂 Nadam se da ćemo na tome i raditi, te da ćemo kroz različite saradnje dovesti što više ljudi, što je meni posebno drag, spontan rezultat projekta – veze koje se uspostavljaju i upoznavanje ljudi sa svim super stvarima koje scena ovde može da ponudi.

K: Da li je neko od tvojih sagovornika ostavio poseban utisak na tebe, s obzirom da su to ljudi koji su jako dugo u profesiji i iza sebe imaju neverovatno iskustvo?

M: Za mene je svaki intervju dragocen, jer mi znači da upoređujem različite perspektive, fascinira me kako ljudi posmatraju različite probleme i pitanja i šta kao individualci na različitim pozicijama donose kao kvalitet za narativ koji posle gradim na osnovu tih razgovora. Ipak, ako bih izdvojila neke, to bi bili Detlef Švarte, Soren Birke i Keli Snuk. Detlef Švarte je jedan od osnivača Reeperbahn festivala u Hamburgu. Njegovi saradnici i on su vrlo rano (sredinom 2000ih) primetili da muzički festivali služe kao poligoni za networking ljudima sa raznih krajeva sveta i onda su reorganizovali RBF, koji je inicijalno bio samo muzički festival, tako da on postane festival sa konferencijama. Vremenom je RBF postao glavni događaj za ljude iz muzičke industrije u Nemačoj i jedan od najvažnijih festivala tog tipa u svetu. Pošto Detlefa sada zanima kako se razvijaju ovi tipovi festivala u manjim sredinama, dolazi u Beograd na Indirekt Showcase festival, zahvaljujući podršci Goethe Instituta, pa ćemo imati priliku da vodimo razgovor na ove teme i pred publikom.

Soren Birke je jedan od ljudi koji su napravili Berlin onim što je taj grad danas. On je menadžer Keselhausa (Kesselhaus/Maschinenhaus der Kulturbrauerei Berlin), muzičar, i jedan od čelnih ljudi Berlin Music Comission. U Beogradu postoji fascinacija Berlinom, što je sasvim razumljivo i paralele se lako povlače, pogotovo ako imate stare industrijske prostore koje ćete nazvati novim centrom umetničkih i muzičkih dešavanja. Mislim, imam utisak da svi, kada počnemo da pričamo o Berlinu, pričamo o toj njegovoj magiji, teško je odupreti se tom utisku. Ali, mene kao istraživačicu na prvom mestu zanima šta je iza tih mistifikacija i mislim da je bitno videti koliko neka poređenja imaju ili nemaju osnova i, ako imaju, šta sa tim može dalje da se radi. Bitno je raspolagati konkretnim uvidima u istorijske, društvene, političke situacije i u to šta su ljudi koji su bili ključni akteri radili, koje poteze su povukli da bi scena dobila oblik koji je dobila. Dok mnogi podaci mogu da se nađu u raznim studijama, meni je važno da kada me pitanja (poput ovog o tome u čemu je magija Berlina) kopkaju, demistifikujem tako što ću se obratiti direktno onim ljudima koji su bili deo te mreže i pokušati da razumem njihove akcije kroz prizmu ličnog narativa, koji se uzima uz potrebne rezerve i posmatra u odnosu na druge faktore.

Keli Snuk je profesorka tehnologije medijskih umetnosti na Univerzitetu u Brightonu, koja primarno dolazi iz aerospejs inženjeringa, radila je u NASA centru, a bavi se i muzičkom produkcijom i audio inženjeringom. Upoznala sam je kao jednu od kreatorki mi.mu gloves, rukavica-instrumenta, da ih tako kratko nazovem. Na tom projektu radi sa Imogen Heap, koja koristi rukavice, kao i drugi muzičari (npr Ariana Grande). Ona je iz druge priče u odnosu na aktere koji su mahom iz muzičkog biznisa i kritički je nastrojena prema modelima funkcionisanja savremene muzičke industrije. No, i za nju su ovi festivali sa konferencijama značajni baš zbog umrežavanja i nalaženja novih saradnika pa mi je bila interesantna priča o tome kako su se ključni preokreti za razvoj njihovog projekta desili upravo kada je na jednoj konferenciji srela svog sada ključnog saradnika. Za taj projekat je važna i blockchain tehnologija, koja je opet vrlo aktuelna tema, kod nas ne baš toliko, ali koja je važan korak u ispitivanju mogućnosti poslovanja bez posrednika, u direktnim transakcijama.

K: Kakav je tvoj utisak – kakav odnos Nemci imaju prema organizovanju muzičkih konferencija koje podrazumevaju edukativni deo, deo za promociju novih izvođača, ali i umrežavanje (ili networking)? Šta ti je istraživanje pokazalo, na šta najviše stavljaju akcenat i da li postoji neki segment koji žele da unaprede kada je u pitanju organizacija ovakvih događaja?

M: Ono što mi je bilo interesantno je da postoji vrlo jasna „podela uloga“. Jedan primer: u Manhajmu sam razgovarala sa Matiasom Rauhom koji vodi Cultural Innovation Office. Manhajm ima vrlo razvijenu podršku za start-up inicijative u oblasti kreativnih industrija i jako međunarodno prisustvo sa svojim modelima razvoja muzičke industrije, kao i vrlo razvijenu mrežu festivala, od kojih neki imaju konferencijski deo. Međutim, na pitanje zašto nemaju festival sa konferencijom formata RBF, odgovor je bio: zato što postoji Reeperbahn čiji organizatori već rade sjajan posao, a Manhajm ima svoje stalno mesto za prezentaciju i networking. Dakle, iako teoretski imaju sve kapacitete i međunarodnu vidljivost koji bi mogli da budu razlog da i sami prave nešto slično, oni to ne rade, jer već postoji RBF i nema smisla ulaziti u takmičenje sa njima, već im se pridružiti. Oni se fokusiraju na nešto drugo. Tako je, npr, Most Wanted: Music konferencija, druga po značaju u Nemačkoj, prvenstveno fokusirana na poslovanje u Berlinu i okolini, a c/o Pop na Keln i okolinu. Reeperbahn je ogromna međunarodna platforma i mislim da se radi na tome da se ona kao takva jača i razvija. Sad, ako uporedimo to sa Beogradom i činjenicom da imamo dva festivala sa konferencijama u razmaku od nekoliko meseci, sa govornicima koji se prepliću, u zemlji koja nema razvijenu muzičku industriju, pitanje je kako će se stvar sa festivalima ovde dalje razvijati  – možda će baš ta njihova paralelna, komplementarna egzistencija doneti nešto novo, a možda će se ispostaviti da je potrebno staviti fokus na samo jedan od njih.

Što se tiče edukativnog aspekta: u Nemačkoj on nije potreban, kao što se ističe da je potreban na beogradskim konferencijama, jer tamo, za razliku od naših prostora, postoje druge platforme u okviru kojih se muzičari edukuju, počevši od školstva (Popakademie, npr). Paneli i prezentacije se organizuju da bi se okupili govornici oko neke goruće teme (kakva je recimo nekad bila pojava streaming servisa), ali isto tako da bi se privukli posetioci-profesionalci, koji žele da ostvare kontakt sa nekim od panelista, zbog svog posla. U tom smislu, sve je usmereno ka što boljim mogućnostima za networking i ostarivanje profesionalnih konekcija.

K: Indirekt Showcase konferencija je pored Kontakt konferencije najveći događaj tog tipa u našoj zemlji. Ti si ove godine imala priliku da predstaviš deo svog istraživanja u okviru Kontakt konferencije, a ovih dana učestvuješ i na Indirekt konferenciji u više navrata. Kakva su tvoja iskustva sa učešća na ovim događajima?

M: Učestvovala sam na Kontakt konferenciji, sa vrlo kratkom prezentacijom. Kod nas još ne postoji ustaljena praksa razgovora o istraživanjima van akademije, odnosno, retko se dešava, ljudi nisu navikli. Čini mi se da postoje predrasude da je istraživanje nešto dosadno i nekorisno njih, a moj utisak je da prezentacije ovog tipa uključuju kao kuriozitet i da se ne razume sasvim čemu sve to. To će se promeniti što se više i ovaj, nestandardni diskurs za zajednicu ljudi koji se bave muzičkim scenama i muzičkim biznisom u Srbiji, bude uključivao u ove platforme. Naravno, pritisak je i na istraživači/ca/ma da pronađu adekvatan način komunikacije, i da ne ostanu zatvoreni u svojim temama, što baš ume da bude izazov – kako naći balans između kompleksnog rada i jednostavne komunikacije. I ja još uvek tražim način kako da radim i prezentujem istraživanje tako da na kraju dana ono zaista da bar neku malu ideju o tome kako da muzička scena ovde, koja nas se svih tiče, opstaje i napreduje u što boljim uslovima.

K: Prema tvom mišljenju, da li postoji neki modeli koji bismo mogli da preuzmemo od Nemaca u cilju poboljšanja organizacije muzičkih konferencija?

M: Ne toliko model, koliko odnos. Profesionalizam. Ipak, treba imati u vidu da govorimo o vrlo različitim društvenim, kulturalnim i ekonomskim uslovima rada. Sjajno je što su ljudi entuzijastični i mene i dalje fascinira u koliko lošim uslovima se ovde organizuju dobre i raznovrsne stvari. To je apsolutno za poštovanje. Ali, dok se stvari rade stihijski, tako da, npr, vi kao učesnik na konferenciji nedelju dana pred izlaganje niste sasvim sigurni da li i na koji način učestvujete (što je npr moje prethodno iskustvo), da kao moderator niste sigurni ko će učestvovati na vašem panelu, pa da se prilagođavate na licu mesta, da nema jasnog dugoročnog plana u kojem će se konferencije održavati – nema mnogo prostora da te konferencije napreduju. Ako se tako radi, onda ne može da se priča o kvalitetu izlaganja, razgovora, o razvijanju tema – stvari mogu opasno da skliznu u to da je poenta ovih okupljanja da pojedinačni akteri dobiju platformu da demostriraju svoje pozicije moći, a ne da diskutuju o temama koje su važnije od toga. Naravno, pitanje je da li je to na kraju krajeva i cilj, a da je svako razmišljanje na temu napretka scene i poboljšanja uslova rada muzičara, idealistično i naivno, pa da težnja za edukacijom muzičara, i za podsticanjem javne debate ostaju samo lepa priča. Sa druge strane, profesionalizacija dolazi onog trenutka kada je finansiranje obezbeđeno, ali su za to potrebni sponzori i partneri, što je mač sa dve oštrice i što onda otvara druge probleme: kakve su pojedinačne politike rada tih sponzora i u kojoj meri oni kreiraju i diktiraju program? Najzad, na ovim profesionalnim konferencijama karte se plaćaju i to ne malo – što ih automatski čini dostupnim samo onima koji sebi luksuz posete festivalima mogu da priušte, pa samim tim postaju izolovani, elitni profesionalni događaji. To u Beogradu još uvek nije slučaj. Da li će to tako ostati, videćemo. Meni je jako uzudljivo da pratim kako se to menja. Već sada na beogradskim festivalima postoji mnogo promena u odnosu na prošlu godinu. Zanima me da ispratim Indirekt festival, koji počinje za koji dan, i iz publike i kao učesnica, i da vidim iz prve ruke gde je taj festival sada. Mislim da je Nikola Jovanović, koji je sa vrlo, vrlo malim timom saradnika organizovao konferenciju, super osmislio konferencijski deo.

K: Da li misliš da istraživački rad treba više uključiti u praktičnu realizaciju ovakvih događaja i da se možda u spoju ova dva faktora nalazi potencijalni boljitak kada je i sama muzička industrija u pitanju?

M: Mislim da je istraživački rad važno uvek uzeti u obzir, što je verovatno očekivani odgovor, pošto sam istraživačica 🙂 Mislim da spoj različitih faktora uvek može da dovede do nekih potencijalno efikasnijih rešenja, zato što se stvari sagledavaju iz različitih perspektiva i onda se dođe i do nekih rešenja do kojih možda iz samo jedne perspektive ne bi moglo da se dođe. Jednostavno, pristup je drugačiji – ako ste vi u praksi, verovatno imate apsolutno poznavanje svoje struke i toga kako stvari funckionišu u vašem krugu delovanja. Ako ste u istraživanju, posmatrate stvari sa distance i u malo širem kontekstu. Ne verujem da postoji objektivna distanca, niti da je istraživač nezainteresovani posmatrač, ali jedno drugačije razumevanje situacije postoji. Istraživač/ica ima pristup različitim ljudima kojima je nekad baš on/a kao sagovornik/ca, iako su u istoj struci, jedina veza. Raspolaže sa drugim tipom podataka, i razumeva ih u odnosu na kulturni kontekst i može da ponudi kritički uvid u zatečeno stanje, kao i da kasnije ponudi jedan narativ koji može da ponudi ljudima iz struke neke ideje za dalje. Sa druge strane, bez kontakta sa ljudima iz prakse, lako je izgubiti se u apstraktnim pretpostavkama o temi. Tako da – da, spoj ova dva faktora je važan.

K: Oduvek sam bila pobornik decentralicazije i verujem da će naša (srpska) muzička scena biti sve bolja ukoliko pažljivo gradimo mrežu gradova koji podjednako učestvuju u različitim manifestacijama, konferencijama i događajima u našoj zemlji. Kakav je tvoj stav po tom pitanju i da li misliš da bi na tome trebalo mnogo više da se radi?

M: Sasvim se slažem sa tobom: važno je i na tome bi trebalo mnogo više da se radi. Problem vidim u tome što se o decetralizaciji puno priča, a ne vidim da se stvari menjaju. I moj fokus u istaživanju je bio na Beogradu – pošto se ova dva festivala o kojima sam pričala tu održavaju. Ipak, zanima me šta se konkretno dešava u drugim mestima, a da nije poneka manifestacija ili festival. Mislim da je jedan od problema baš u tom fokusu na pojedinačna dešavanja. Ona se dese jednom, dva puta godišnje i to je to. I često su usmerena na neku formu kulturnog turizma, dakle, na neke ljude koje bi trebalo privući da dođu i potroše novac na uslužne delatnosti oko te manifestacije/festivala, što u nekom smislu treba da doprinese razvoju mesta. Ali razvoju scene i kulture u nekom gradu ne doprinose toliko pojedinačne manifestacije, iako i to dosta znači, već sistemsko podržavanje redovnih mogućnosti za praktikovanje umetnosti/muzike za ljude koji tu žive. Nije stvar samo u pojedinačnim dešavanjima koja vam se povremeno ponude kao pasivnim potrošačima – mislim da je važnije negovati praktikovanje muzike, ne samo u muzičkim školama, npr. Takođe, bez ulaganja u osnovne stvari, poput povoljnih prostora za vežbanje, nastupanje i snimanje, pored širenja mreže manifestacija i dešavanja i njihovog izmeštanja iz centara, mislim da nema mnogo osnova za govor o nekom dugoročnom unapređenju bilo koje scene.